A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Činjenica je našeg doba, makar u razvijenom dijelu svijeta, da ljudi žeđaju za tišinom, ali je ne nalaze. Prometna buka, neprekidni zvukovi telefona, digitalna obavještenja u autobusima i vlakovima, televizijski ekrani koji trešte čak i u praznim uredima izvori su beskrajnih napada i rastresenosti. Civilizacija samu sebe iscrpljuje bukom iako žudi za suprotnim – bilo u divljini, na pučini oceana ili u duhovnim centrima posvećenima tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorbonni, a Erling Kagge, norveški istraživač, na osnovi svojih sjećanja na prostranstva Antarktika, kamo su pokušali pobjeći. No, kako gospodin Corbin navodi u knjizi „A History of Silence“ (hrv. „Povijest tišine“), danas vjerojatno nismo izloženi većoj buci nego prije. Prije pneumatskih guma gradskim je ulicama dominirao zaglušujući zveket metalnih obruča kotača i potkovica na kamenu. Autobusima i vlakovima je, prije dobrovoljne izoliranosti na mobilnim telefonima, odjekivao razgovor. Prodavači novina svoje proizvode nisu u tišini ostavljali na hrpama, nego su ih glasno oglašavali, kao što su to radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježih skuša. Kazališta i opere bili su poprišta kaotičnog hučanja i bodrenja. Čak su i seljaci na selu pjevali dok su naporno radili. Danas više ne pjevaju. Nije se toliko promijenila razina buke, na koju su se ljudi bunili i u prethodnim stoljećima, koliko razina rastresenosti koja zauzima prostor u kojem bi se tišina mogla nastaniti. Pojavljuje se još jedan paradoks; naime, nakon što se tišina zaista i nastani—u dubini borove šume, u pustinjskim prostranstvima, u iznenada napuštenoj prostoriji—često je dočeka uznemirenost, a ne dobrodošlica. Bojazan se privuče; uho se instinktivno napinje na svaki zvuk, bilo na pucketanje vatre, pjev ptice ili šuštanje lišća, koji će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu; samo ne u tolikoj mjeri. |