A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Tema ovog doba, barem u razvijenom svijetu, jest da ljudi žude za tišinom, ali je ne mogu naći. Brujanje motora, neprestano zvonjenje telefona, digitalne najave u autobusima i tramvajima, buka upaljenih televizora čak i u praznim uredima, beskonačno napadaju i odvraćaju pozornost. Ljudski rod se iscrpljuje bukom, a čezne za njezinom suprotnošću – bilo u divljini, na širokom oceanu ili na nekom povučenom mjestu posvećenom spokoju i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svoga utočišta na Sorbonni, a Earling Kagge, norveški istraživač, iz sjećanja na prostranstva Antarktike, kamo su obojica pokušali pobjeći. Pa ipak, Gospodin Corbin u "Povijesti tišine" ističe kako vjerojatno buka nije veća, nego li je bila ranije. Prije pneumatskih guma, gradske su ulice bile pune zaglušujućeg kloparanja metalom obrubljenih kotača i konjskih potkova po kaldrmi. Prije dragovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusima i tramvajima odzvanjao je razgovor. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu na nijemoj gomili, već su je reklamirali iz sveg glasa baš kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera predstavljali su kaos klicanja ili glasnog neodobravanja. Čak i na selu, seljaci su pjevali tijekom teškoga rada. Oni danas ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su se žalili i tijekom prošlih stoljeća, već razina odvraćanja pozornosti, koja zauzima mjesto koje bi mogla osvojiti tišina. Tu se nazire još jedan paradoks, jer kad ona osvaja – u dubinama borove šume, u goloj pustinji, u odjednom ispražnjenoj sobi – često se pokaže uznemirujućom, a ne dobrodošlom. Uvlači se bojazan; uho se instinktivno vezuje uz bilo što, bilo uz pucketanje vatre ili ptičji zov ili šuštanje lišća, što će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš toliko. |