We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Navikli smo na glamur u jugoistočnom predjelu Londona: Kelly Brook i Jason Statham stanovali su iznad zubarske ordinacije. No kada je zvuk visokih peta odjeknuo napuknutim asfaltom parkirališta ispred mog stana, teško je bilo ne pomisliti na one fotografije plemića u posjetu bombardiranim obiteljima tijekom 2.svjetskog rata iz časopisa “Picture Post” . Međutim, njen zadatak u skromnom predjelu mog predgrađa nije samo suosjećajne prirode. Hempel - žena koja je izumila pojam ekskluzivni hotel prije nego se uopće nazivao tim imenom - došla mi je odati informaciju za kojom žudi polovica vlasnika nekretnina u zapadnom svijetu, sudeći po zastupljenosti u časopisima o interijeru i tjeskobnim objavama na internetskim “Uradi sam” forumima: kako običnom domu dati izgled i dojam hotelskog apartmana od pet zvjezdica, po cijeni od 750 funti po večeri. Za Hempelise je to, u ovom slučaju, skromni preuređeni stan napravljen od središnjeg dijela dvojne viktorijanske trokatnice. “Ti bi to mogla napraviti”, govori mi, prelazeći pogledom po mojoj kuhinji. “Bilo tko bi to mogao napraviti. Naprosto nema razloga zašto ne bi. No treba postojati kontinuitet između soba. Treba prevladavati samo jedna ideja.” Čeznutljivo pogledava prema požarnim stubama. “I trebala bi kupiti susjednu kuću, naravno.” Šali se. Bar mislim. … Ipak vrijedi stati i razmisliti o čudnovatoj prirodi tog poriva. Hotelska soba je prolazan prostor. Bilo bi nam nelagodno da sadrži bilo kakav trag prijašnjeg stanara, naročito zato što mnogi od nas odlaze u hotele da bismo radili stvari koje inače ne bismo radili u vlastitom domu. Očekujemo da hotelska soba bude temeljito očišćena, kao da je truplo upravo izvučeno iz kreveta. (U nekim slučajevima, to bi se stvarno i dogodilo.) Unutrašnjost doma utjelovljuje suprotnu ideju: ono je skladište uspomena. Priča njenih stanara trebala bi biti prisutna na fotografijama koje se nalaze iznad kamina, na slikama koje vise na zidu, u knjigama na policama. Da su hotelske sobe ljudi, bile bi nasmiješeni lobotomizirani pacijenti ili vjerodostojni psihopati.
|